Osmorica bogoslova Zagrebačke nadbiskupije primljena među kandidate za sveti red

Osmorica bogoslova Zagrebačke nadbiskupije u nedjelju 28. lipnja 2020. godine, tijekom euharistijskog slavlja u našoj župi primljena su među kandidate za sveti red.

Na početku slavlja kandidature župnik preč. Alfred Kolić pozdravio je predvoditelja i izaslanika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Ivana Šaška, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelka Košćaka, prisutne svećenike te osmoricu bogoslova kandidata za svete redove đakonata i prezbiterata istaknuvši radost župne zajednice što može biti domaćin ovakvog jedinstvenog liturgijskog slavlja koje pokazuje da Bog neprestano poziva mlade u svoju službu.

Uvodeći u euharistijsko slavlja mons. Šaško obratio se kandidatima za svete redove te istaknuo da je razlog ovog susreta u župi Malešnica-Oranice njihova odluka da pred zajednicom Crkve slobodno očitujeu svoj odgovor Gospodinu koji ih zove. „Premda u posebnim izvanjskim okolnostima, zbog nastojanja da jedni druge štitimo od zarazne bolesti, bitno ostaje isto, bitno u: odnosu Boga i čovjeka, Krista i Crkve, vjernika međusobno; bitno iz povijesti vaše vjere, ono što donosite pred Crkvu koja prihvaća vašu odluku“, rekao je biskup Šaško.

U prigodnoj homiliji mons. Šaško dao je kandidatima jasne odrednice za življenje svetog reda: „Sažimam i naglašavam tri značajke: ljubav, darovanost i velikodušnost. Sve započinje Božjom ljubavlju, a te tri stvarnosti povezane su poniznošću i prihvaćanjem, nipošto očekivanjima ili zaslugama“.

Tumačeći evanđeoski odlomak Trinaeste nedjelje kroz godinu (Mt 10, 37-42) biskup Ivan osvrnuo se između ostalog na glasovite Isusove riječi „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“ naglasivši da je za ‘dostojnost’ u Evanđelju po Mateju sačuvana riječ draga i istočnoj liturgiji na grčkome – áksios. „Aksios je nešto ili netko koga treba poštovati; nešto ili netko tko zaslužuje poštovanje. Idući dublje, otkrivamo da je u dnu glagol ‘ago’ i njegovo široko značenje, od vođenja, preko upravljanja, pokretanja i poticanja do imanja težine, vrijednosti i važnosti; nešto što ima vrijednost koja pokreće nutarnjom snagom“, rekao je biskup Šaško.

Biskup Ivan osvrnuo se i na završetak evanđeoskog odlomka u kojem Isus koristi jednostavnu sliku darivanja čaše hladne vode. „Isus nam danas ostavlja ‘evanđeoski aksiom’: koji najprije izgleda zahtjevan, složen, a zatim se očituje kao iznimno jednostavan: dati nekomu tko je žedan i izmoren čašu hladne vode“, naglasio je pomoćni biskup zagrebački zaključivši da je „Áksios“ ili dostojan onaj čovjek koji gasi žeđ svojih bližnjih; koji upućuje na Boga, koji se zalaže za istinu i pravdu, koji ne traži zasluge niti ima sebične prohtjeve.   

Kandidaturu su primili bogoslovi: Dominik Blažun (sv. Petar Apostol, Zaprešić), Zvonimir Gašpar (sv. Ivan Nepomuk, Stupnik-Lučko), Krunoslav Hikec (sv. Juraj Mučenik, Gornja Stubica), Matija Kalić (sv. Franjo Ksaverski, Karlovac-Švarča), Filip Šešek  i Petar Tisaj (sv. Nikola Tavelić, Zagreb-Kustošija), Domagoj Topić (Svi Sveti, Zagreb-Sesvete), Sebastijan Valjavec (sv. Mihael Arkanđeo, Mihovljan).

Homilija biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju primanja među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za sveti red

Dragi admitendi, braćo i sestre!

1. Ne znam tko od ovdje prisutnih svećenika još pamti koje je Evanđelje bilo naviješteno u obredu u kojemu su oni postali kandidati za sveti red, ali nije mi teško zamisliti da će današnji pristupnici lako pamtiti Isusove riječi iz večerašnjega navještaja. Razlog je u sadržaju koji se ne može ni izbjeći ni zaboraviti; koji je pred nama kršćanima iz dana u dana, a posebno živo reže u tkivo svećeničkoga poziva i služenja.

To što Isus traži od (svih) svojih učenika, nasljedovatelja, uistinu zvuči neobično, vjerujem mnogima i uznemirujuće. Njega treba voljeti barem onoliko koliko se voli roditelje ili djecu. Na drugome mjestu Isus traži da se Boga ljubi i više od toga. Je li moguće zamisliti ili iskusiti snažniju privrženost i povezanost od one koja nas spaja s roditeljima ili roditelje s djecom?

Iz te dvojbe razumljivo je da se ne radi o razini osjećajnosti, sentimentalnosti, jer bismo se našli u nerazrješivome pitanju. Isus očito traži nešto drugo od ‘osjetiti’ više čuvstva od prirodnih obiteljskih veza, a to je stavljanje Krista na vrh – kako ju običavamo zvati – ljestvice vrijednosti, kada se donose odluke, kada se izabire.

To su odluke u kojima vjernik osjeća da ne čini ništa pogrješno prema najbližima. Štoviše, time njima posvećuje mjesto koje im je darovano u istome Božjem planu. To je kršćanski način davanja vrijednosti životu koji smo primili ili darovali.
U tome se prostoru ljubavi prema Bogu nalazi služba u Crkvi, prisutna u slici dara.

2. Najprije primijetimo Isusov naglasak da je odnos s Bogom u području ljubavi, oduševljenja, a ne u području dužnosti i obveza. Potreban je titraj srca, trag u ljudskome biću koji se ne može prevesti rječnikom propisa, slovima koja nisu oživljena Duhom. Zapravo kaže da je nudi veću radost od najveće radosti koju čovjek može doživjeti. Siguran sam da ćemo u večerašnjim riječima ovih naših bogoslova osjetiti upravo zrnca toga titraja ljubavi između Boga i njih.

Isus daje rasti ostavljajući nam slobodu; objavljuje nam da ne želi zauzeti, oduzeti, nego darivati. Nigdje nije zapisano niti je moguće vidjeti u njegovim susretima, odnosima s ljudima, da bi išao protiv ljudskih osjećaja.
On se ne nameće niti se nadmeće. Nije nametljiv da bi bio prvi među življenim ljubavima, niti uspostavlja nadmetanje u osjećajima. Ljubav po svojoj naravi nema granica, zbog čega ljubav, koja bi bila isključiva, nema smisla. Ali, istinski ljubiti nije lako, jer u sebi itekako osjećamo granice, sve ono što nam govori otajstvo križa.

Nalazimo se pred proturječjem koje Isus izražava sljedećom objavom: Tko nađe svoj život, to jest: tko stavi svoj zemaljski: uspjeh, bogatstvo, boljitak, kao cilj svojih traženja, izgubit će ga, to jest: otkrit će da je takav život čovjeka nedovoljno dubok, prolazan; bogatstvo isprazno, a uspjeh varljiv.

Isus upućuje da postoji način davanja smisla: Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. To je sučeljenost sebičnosti i dara. Sebičnost dovodi do posjedovanja, ali se to sebično posjedovanje relativno brzo otkrije nedostatnim, a darovanost, nerijetko iskušavana, pruža okus, a time daje naslutiti ili osjetiti puninu.

3. Nakon što je iznio koji su njegovi zahtjevi ili, bolje, preduvjeti, da bi njegovi učenici došli do potrebnoga okusa i punine, u drugome dijelu Isus govori što je potrebno u susretu s njegovim učenicima: Tko vas prima, mene prima. Čak osam puta, u ritmu stanovite poezije, ponavlja glagol ‘primati’! Istina je da Isusov učenik dolazi pred ljude sa svojim ljudskim ograničenostima, pa ipak: po njemu i u njemu dolazi sam Isus, kao što u Isusovu poslanju ljudi susreću volju nebeskoga Oca.

Velika je, dakle, vrijednost geste primanja, prihvaćanja, jer se time potvrđuje vrijednost dara, plodnoga u snazi ljubavi. Ilustracija za to dolazi iz Knjige o Kraljevima, iz velikodušnoga gostoprimstva žene koja prima u svoj dom proroka Elizeja. Ne traži nikakav uzvrat i baš zbog toga prima na dar ono što ničim ne može kupiti: radost majčinstva. To je ljepota.

Postoje dobitci, zarade koje se postižu zakonitošću ekonomije, logikom neke razmjene. Ali postoje ‘dobitci’ koji se mogu doživjeti samo iskrenom velikodušnošću. To se uvijek pokaže najdragocjenijim.

4. Za nas kršćane otajstvo dara izvorište svoje punine ima u Kristovu vazmenom otajstvu. I mi smo uronjeni, kršteni u Krista. Sav naš život je u njemu. On je pobijedio svijet i nas po sakramentu krštenja učinio dionicima te pobjede nad sebičnošću.

Živjeti Kristovu novost vodi u život u kojemu nemamo što braniti, jer ni na što nismo vezani; nema nas što zavesti, jer niti jedna želja nije veća od Božjega dara, od samoga Krista koji nam se daje. Poteškoća nastaje onda, kada na taj dar Novosti zaboravimo, kada ‘novost života’ odbacujemo, kada nam se ono što nije konačno učini dopadljivim i prihvatimo to kao beskonačno.
Pritom je novost uvijek na tragu malenosti. One koji primaju i one koji daju povezuje slika čaše hladne, svježe vode.

5. Dragi pristupnici u kandidaturu, snažna je Božja riječ i baš takva svima nama, a osobito vama danas daje jasne odrednice za življenje svetoga reda. Sažimam i naglašavam tri značajke: ljubav, darovanost i velikodušnost. Sve započinje Božjom ljubavlju, a te tri stvarnosti povezane su poniznošću i prihvaćanjem, nipošto očekivanjima ili zaslugama.

Današnje Evanđelje uokvireno je dvama izrijecima koji su nam bliski, koje često susrećemo i čine mi se prikladnima da u tome okviru ponesete u svome srcu sadržaj: ljubav, darovanost i velikodušnost.
Na početku, Isus tri rečenice o ljubavi završava govoreći: „… nije mene dostojan“ (grč. „ouk éstin mou áxios“; lat. „non est me dignus“). Dostojanstvo i dostojnost u raznim prilikama i oblicima koristimo u našemu običnom govoru. Ti pojmovi nisu nipošto rijetkost u crkvenome govoru. Nekada se o crkvenim službenicima govori kao o ‘dostojnicima’ ili čak o ‘velikodostojnicima’. No, baš je značenje i shvaćanje koje se pridaje tim nazivima nepodudarno sa smislom Evanđelja. I danas ćemo na početku euharistijske molitve odgovoriti: Dostojno je i pravedno; uistinu je dostojno i pravedno…

Da bismo bolje usvojili odgovor tko jest dostojan, tko je „njega dostojan“, na kraju upotpunjuje okvir slikom čaše hladne vode kojom gasimo žeđ nekoga od ‘najmanjih’.

6. Za ‘dostojnost’ nam je u Evanđelju po Mateju sačuvana riječ draga i istočnoj liturgiji na grčkome – áksios. Aksios je nešto ili netko koga treba poštovati; nešto ili netko tko zaslužuje poštovanje. Idući dublje, otkrivamo da je u dnu glagol ‘ago’ i njegovo široko značenje, od vođenja, preko upravljanja, pokretanja i poticanja do imanja težine, vrijednosti i važnosti; nešto što ima vrijednost koja pokreće nutarnjom snagom.

To je izvorni smisao i latinskoga ‘dignus’ (grč. deiknymai; lat. dicere, docere), što je na tragu: prikladnosti,pokazivanja, očitovanja.

Zbog toga je od áksios stvorena usvojena riječ ‘aksiom’. Volio bih da ju ponesete sa sobom na svome putu prema svećeništvu. ‘Aksiom’ je očita istina, osnovno načelo i odrednica koja ima vrijednost u sebi. Isus nam danas ostavlja ‘evanđeoski aksiom’: koji najprije izgleda zahtjevan, složen, a zatim se očituje kao iznimno jednostavan: dati nekomu tko je žedan i izmoren čašu hladne vode.

7. U svakome su vremenu potrebni ljudi koji prepoznaju žeđ i koji upućuju na Boga koji je ‘postao žedan’, kao onoga žarkoga dana na Jakovljevu zdencu sa Samarijankom ili u zadnjemu činu ljubavi na križu, kada vapi  prije izdisaja: Žedan sam! Dajući život iz svoga probodenoga boka daje krv i vodu kojom pere i natapa svijet ljubavlju.
Áksios je onaj čovjek koji gasi žeđ svojih bližnjih; koji upućuje na Boga, koji se zalaže za istinu i pravdu, koji ne traži zasluge niti ima sebične prohtjeve.

Tako je ‘Aksiom Radosne vijesti’ upotpunjen:

a) ljubiti Gospodina najvećom ljubavlju, da bi plemeniti osjećaji imali puninu;
b) u svemu polaziti od darovanosti i novoga života po križu i uskrsnuću;
c) živjeti nesebično, jer velikodušnost uspijeva zemaljske gubitke živjeti kao nađenost i novi početak.

A kao podsjetnik uvijek će poslužiti čaša hladne vode.

Braćo i sestre, svaki put kada se u taj ‘aksiom’ unese sebičnost, nismo dostojni Krista; gubi se oduševljenje, a umjesto služenja i malenosti slijedi se zakon zasluga i ljudske veličine, posvema stran Evanđelju.
Hvala vam, mladi prijatelji, što ste dopustili da i po vašim životima aksiom ljubavi, dara i velikodušnosti danas progovori Crkvi i hrvatskoj domovini; hvala vam što ste nova ‘osmerokutna čaša hladne vode’ za našu Nadbiskupiju. Amen.

Ostavite komentar