SAKRAMENTI

Praktične napomene:
1) AKO OBITELJ KRŠTENIKA NIJE NASTANJENA U NAŠOJ ŽUPI roditelji trebaju zatražiti od svoga župnika (iz župe kojoj po adresi stanovanja pripadaju) pismenu suglasnost za krštenje u drugoj župi, neovisno o tome jesu li u toj župi kao obitelj prijavljeni.
2) KRSNI KUM ili KUMA (ili jedno i drugo ako su dvoje) moraju ispunjavati opće uvjete za kumovanje kod krštenja: da su sami kršteni i krizmani-firmani i, ako su u braku, da su crkveno vjenčani. Ako nisu iz naše župe trebaju donijeti potvrdu od svoga župnika (ili iz župe svoga krštenja).
3) NA PRIPREMU ZA KRŠTENJE DOLAZE RODITELJI i KUMOVI (s potrebnim potvrdama koje su im naznačene kod najave krštenja) i to obično četvrtkom u 16.30 sati.
- Kod pripreme se obvezno donosi izvadak iz matične knjige rođenih na temelju kojih se upisuju potrebni podaci o djetetu koje će biti kršteno, te potvrda kuma (kumova).
- Za krštenje - ne za pripremu - treba pripremiti krsnu košuljicu i krsnu svijeću koje se mogu kupiti i kod nas u župnom uredu.

Korisne informacije
Smiju li se krstiti izvanbračna djeca i ona rođena u civilnom braku?
Mogu li djeca rođena u civilnom braku (ako se uzme činjenica da roditelji nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan) biti krštena, primiti sve sakramente i tako biti uključena u vjersku zajednicu?
Dijete koje je rođeno u braku gdje roditelji nisu crkveno vjenčani nema nikakve osobne krivnje za takvo stanje. Zato ga se i može krstiti u Katoličkoj Crkvi. Krštenjem se dijete »ne nagrađuje« zato što su mu roditelji možda dobri vjernici, niti ga se odbijanjem krštenja smije kažnjavati zato što mu roditelji nisu takvi. Ako bi došlo do odbijanja krštenja, to ne znači da je to odbijanje kazna djetetu ili roditeljima koji su ga izvan braka – u ovom slučaju izvan crkvenoga braka – doveli na svijet, već bi morali postojati drugi razlozi.
Uvjet za krštenje djeteta je da roditelj ili roditelji, kumovi ili netko treći zajamči da će u katoličkome duhu odgajati dijete koje želi krstiti. Znači, kad bi svećenik odbijao krštenje, to bi mogao činiti zato što roditelji, odnosno roditelj, ne bi dali nikakva jamstva da će dijete doista kršćanski odgajati. Znalo se spominjati da su svećenici znali odbiti krstiti dijete samohranoj majci. No, samohranoj majci koja je vjernica i zaista želi da joj dijete, premda izvanbračno, bude krštenjem preporođeno na novi, božanski život, svećenik to neće uskratiti, niti će njezino dijete primanjem sakramenta krsta dobiti manje milosti od bračnoga djeteta.
Kad bi se pak roditelji mogli crkveno vjenčati a to ne žele učiniti, svećenik ima razloga smatrati da to dijete ne namjeravaju ni kršćanski odgajati. Nađe li se ipak u toj kući netko (baka ili neka druga osoba), kojemu je jako stalo da dijete bude kršteno i koji će moći kršćanski djelovati na njegov odgoj, svećenik može zaključiti da su time ispunjeni osnovni uvjeti za krštenje.
O svemu tome jasno piše kanon 868 u svoja dva paragrafa u kojima se govori da je za krštenje djeteta – kako bi se dopušteno krstilo – potrebno: »da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima; dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.«
Možda je dobro pojasniti i još jednu stvar, tj. stanje roditelja koji »nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan«. Crkva je u svome stavu jasna: brak je jedan i nerazrješiv. No, jednako tako, posebnu pastoralnu skrb vodi o onima koji više ne žive u prvome braku, znajući da im je duhovna potpora i pastoralna blizina Crkve zbog njihova stanja, još potrebnija, pa im nastoji pojasniti da ih zbog toga ne prezire, niti omalovažava, već i dalje cijeni i želi biti s njima povezana u vjeri, te ih potiče da sudjeluju i u sakramentalnome životu, tj. na nedjeljnim i blagdanskim euharistijskim slavljima – dakako u okviru njihovih ograničenih mogućnosti zbog njihova stanja.
(izvor: www.bitno.net)

Dokumenti - isprave potrebni za vjenčanje

1) ZARUČNIČKI TEČAJ se održava kroz pet uzastopnih večeri (ponedjeljak - petak) redovito s početkom u 20.00 sati i dužni su ga proći svi zaručnici koji žele sklopiti sakrament ženidbe - crkveni brak.
Prijave se vrše preko web stranice: http://obitelj.zg-nadbiskupija.hr/prijavnica/
Vremenski razmak od tečaja do datuma vjenčanja nije određen ali se, zbog zrelije odluke, preporuča da tečaj ne bude preblizu vjenčanja.
Nije potrebna nikakva pristupna preporuka ili potvrda iz bilo koje župe.
Zadnju večer se dobije potvrda o obavljenom tečaju, koja se, uz druge potrebne dokumente, predaje župnom uredu u kojem je vjenčanje dogovoreno ili u župu gdje su dogovorili Postupak za ženidbu, ako je vjenčanje s Otpusnicom u drugoj župi.

2) KRSNI LIST se može izvaditi samo u župi krštenja i nije neophodno da ga zatraže sami zaručnici - može to učiniti i netko drugi. Na njemu će biti naznačen i datum sakramenta sv. Potvrde (bez obzira gdje je primljen), s obaveznom naznakom slobodnog stanja (SLOBODNI LIST). Krsni list, kao službeni dokument, ne smije biti stariji od šest mjeseci.

3) DOPUŠTENJE ZA VJENČANJE IZVAN VLASTITE ŽUPE treba zatražiti barem jedno od zaručnika, iz župnog ureda župe kojoj po mjestu stanovanja pripadaju, ako ni jedno ne stanuje na području župe vjenčanja.

4) OTPUSNICA ZA VJENČANJE potrebna je samo onim zaručnicima koji Postupak za ženidbu nemaju u župi vjenčanja nego u jednoj od župa njihova stanovanja, ili pak u nekoj trećoj župi. Ali u tim slučajevima bit će im, kod najave vjenčanja, rečeno što im je činiti.

5) PRIJAVA U MATIČNOM UREDU SUSEDGRAD, Zagreb - Sigetje 2
potrebna je za sve zaručnike koji se žele vjenčati u našoj crkvi ne ranije od tri mjeseca prije datuma vjenčanja. Za prijavu u Matičnom uredu je potrebno:
a) Oboje zaručnika obvezni su doći zajedno i ponijeti sa sobom: osobnu iskaznicu i izvod iz matične knjige rođenih, s tim što Izvod ne smije biti stariji od tri mjeseca.
b) Predati fotokopiju osobne iskaznice svjedoka na vjenčanju - kumova.
Dobiju se odmah u ruke dva lista - potvrde - koje se predaju župnom uredu u kojem je vjenčanje dogovoreno, neovisno o tome gdje su imali Postupak za ženidbu.

Dodatne napomene
1) Vjenčanje se u našoj crkvi redovito slavi PETKOM I SUBOTOM u dogovorenom terminu, a poznato je da vjenčanja nema u korizmenom vremenu. Zbog potrebe utvrđivanja i 'osiguranja' termina vjenčanja, vjenčanje je potrebno najaviti u župnom uredu barem šest mjeseci ranije.

2) Ako zaručnik ili zaručnica nemaju potrebne sakramente (kršenje, pričest i potvrda) neka to riješe sa svojim župnikom (u župi stanovanja) ili na neki njima dostupan način, a moći će se o tome obavijestiti i kod same najave vjenčanja ukoliko će biti dovoljno vremena da se to riješi prije vjenčanja; budući da se radi o odraslim osobama koje trebaju biti dostatno poučene, to se nikad ne radi na brzinu.

3) Za svjedoke - kumove kod vjenčanja ne traži se nikakva crkvena isprava.

4) O taksi i načinu plaćanja pristojbe zaručnike se podsjeća kod pripreme obreda vjenčanja, a ako ih interesira sve im se može reći i kod prve najave.

Oni neka mole nad bolesnikom i neka ga mažu uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena vjerom spasiti bolesnika. Gospodin će ga podići i, ako je učinio grijehe, oprostit će mu se» (Jak 5, 14-15).

Kršćanska je praksa da vjernici pozovu svećenika kada imaju bolesnika u obitelji. To nije posljednje pomazanje nego molitva Crkve za ozdravljenje, ako je Božja volja, ili molitva za snagu pri nošenju bolesti. Posljednje je pomazanje samo u onom slučaju kada bolesnik prima bolesničko pomazanje na smrtnoj postelji pri podjeli popudbine, kako bi se lakše nosio sa smrtnim časom. Kod podjele bolesničkog pomazanja sudjeluju svi ukućani u molitvi za bolesnika. Crkva preporučuje da se sakrament bolesničkog pomazanja slavi kod svakog težeg oboljenja, prije zahtjevnih «operacijskih» zahvata, te taj sakramenat mogu primiti i starije osobe koje i nemaju neku ozbiljnu bolest kako bi se lakše nosile sa svojom starošću. Moguće ga je primiti i više puta, tj. kad nakon izvjesnog poboljšanja ili ozdravljenja bolest ili nemoć ponovno nastupe. Riječ je o sakramentu koji se daje kao okrjepa za nošenje i prihvaćanje bolesti. Sakramentu bolesničkog pomazanja prethodi sakrament ispovijedi ako ima težih grijeha.
Najvažnije što se može učiniti za naše starije i bolesne jest omogućiti im primanje sakramenata bolesničkog pomazanja.

Uvjeti za kumstvo su:
1. kum mora biti katolik, koji je krizman i pričešćen,
2. da je praktičan vjernik (to znači da ide u crkvu; ako ima djecu da ih šalje na vjeronauk ili da mu dijete pohađa vjerski odgoj u vrtiću, da prima blagoslov obitelji…),
3. da je navršio 16 godina, osim ako veliki pastoralni razlozi traže iznimku, koju će procijeniti župnik ili djelitelj sakramenta,
4. da je sposoban služiti se razumom (kan. 11),
5. da živi u regularnom crkvenom braku ili da je slobodan.

Ne može biti kum:
1. ne mogu biti kumovi otac ili majka djeteta,
2. tko se ispisao iz Katoličke crkve ili pripada nekoj drugoj crkvenoj zajednici (protestant, pravoslavni) ili se smatra ateistom ili nevjernikom,
3. onaj tko živi u neregularnom braku (tko je vjenčan samo civilno, živi u vanbračnoj zajednici ili tome slično….),
4. onaj tko može biti od velike sablazni (drogeraš, razbojnik, živi nemoralno…)
Svaka druga osoba koja može primati sakramente može biti i kum-a. Ona osoba koju je napustio bračni drug i živi sama, tj. nije u novoj ženidbenoj vezi i prima sakramente (praktični vjernik) može biti kum-a.